Ovaj blog je posvećen USA, koju mi obično podrazumijevamo Amerikom. Napisat ću nekoliko blogova, prvi je uopćeno o USA iz mojih doživljaka iste, ostali će biti o New Yorku, Chicagu, San Franciscu, Las Vegasu, Grand Canyon i dva druga kanjona, Los Angelosu i Buffalu. Puno, zar ne, ali u mjesec dana smo obišli dobar dio svakog od tih gradova i doživjeli lijepe trenutke u njima.
Krenimo na putovanje Amerikom.
Kao što znate, USA je ogromna zemlja koja se sastoji od 50 saveznih država koje imaju svoje, ali i savezne zakone koje moraju poštovati. U biti malo čvršće i povezanije od EU, puno više imaju zajedničkih zakona kao i jezik i sl. No o nekim stvarima odlučuju samostalno. Na pr. puno država je legaliziralo marihuanu, smije se pušiti i na ulici ( pušenje cigareta je zabranjeno svuda i na otvorenom!), doista najčešći ‘miris’ koji osjetite je mara.
Neke države još imaju smrtnu kaznu na pr. i slično.
U USA je minimalna satnica 15$, ali tu ima iznimki. Pa tako u ugostiteljstvu imaju pola od toga, kao i u nekim drugim uslužnim djelatnostima. Također je raširen rad na crno, pa oni također imaju manju satnicu. Plaća se prima tjedno i tamo se živi samo za danas. Njih prošlost ne zanima, budućnost će tek doći i o njoj će brinuti kada dođe. Takav dojam ostavljaju. Naravno da nije svuda tako i da ljudi, malo školovaniji i koji žele nešto izgraditi, brinu o svemu.
Nije više jeftino kako je bilo 1017/18. kada smo bili ( Božić i Nova godina), velika je razlika. Gorivo je duplo skuplje, najjeftinije je 3,5$ galon, a vidjeli smo u Kaliforniji i do nepunih 6 $ galon. Vozni park ima se u ovih sedam godina drastično promijenio i nema više onoliko velikih automobila, Pick Up-ova, sada više liči sve na Europski vozni park s malo više Japanskih i Koreanskih automobila. Opet su to veća auta, monovolumeni, velike limunzine, ali puno manji od klasičnih Američkih. Također je jako puno električnih automobila, iznenađujuće puno.
Hrana je jako puno poskupjela, a ono što je povoljnije je samo fast food. Nije ni to jeftino, ali prihvatljivije. U Americi se može jako dobro jesti, ne morate ići u jako skupe restorane, morate samo obilaziti kvartove koji nisu u samoj žiži i pored turističkih atrakcija. Normalno da nećete ići u sumnjive dijelove grada, ali danas se na internetu lako nađe nešto dobro i po prihvatljivoj cijeni svuda u svijetu. Samo morate biti otvorenog uma i pružiti šansu novim okusima. Prisutne su sve kuhinje svijeta i to u izvornom obliku. Pazite samo kada naručujete ljuto ili malo ljuto, u zemljama dalekog istoka i u Mexicu to ne znači isto što i kod nas! Malo ljuto je vjerojatno ljuto da ne možete jesti. Najčešće. Tražite da nije ljuto, probajte ( zna biti malo ljuto), pa uzmite neki umak ili chilli sa strane.
U većini velikih gradova imate Talijansku i kinesku četvrt, ali također kvartove drugih zemalja i njihovih kuhinja. Budite radoznali i probajte sve što vam zamiriše!
Drugi problem je što kod njih u trgovinama su sve otvorili za ‘slobodno’ tržište, pa tako mogu prodavati i GMO proizvode. Moraju to naznačiti, ali ne piše koliko velikim slovima. Doista zdrava i domaća hrana je skupa. Mi smo vidjeli nekoliko tržnica, trgovina i sl mjesta gdje se prodaje domaće uzgojena hrana. Oni imaju i markete u kojima je sve BIO, neki koji žive kao moji bratići relativno blizu Amiša, kupuju tamo domaće. Ima ali nije jeftino. No oni koji jedu tu hranu nisu ni pretili niti imaju zdravstvenih problema.
Kod nas je uvriježeno mišljenje da Amerikanci nemaju zdravstveno osiguranje. E to ne stoji. Imaju svi, samo neki imaju osnovno koje ne pokriva puno toga, neki imaju bolje, ovisi o firmi, a može se onda uplatiti i dodatno. Dentiste imaju samo državni uposlenici i nitko drugi. Opet imaju većinom savršene zube, to se jako pazi jer se može paziti i da što manje košta.
U Americi ako doktor nije siguran u dijagnozu, pošalje vas za dan dva na magnetnu ili što već treba. Uređaji su jeftiniji od ljudi i jako brzo odrade dijagnostiku. Brzo se ide i na operaciju ili liječenje. Ne morate nikoga ganjati. Tamo je skupo ne raditi, jer svaki izlazak s posla ili bolest se ne plaćaju. Tako da se ljudi s bolovanja vrate jako brzo i rijetko ga koriste. To nama možda zvuči surovo, što u jednu ruku i je, ali na pr. moj muž i ja koji radimo samostalno, kada smo bolesni isto nemamo prihode, još moramo platiti sve doprinose. Država preuzima tek nakon 42 dana bolovanja. Plaća se isplaćuje ako ima zarade od prije na računu. Naravno, ovisi i o djelatnosti, ali je u biti tako.
U Americi država ne preuzima ništa i tamo su skupi lijekovi za neke bolesti također samo u slobodnoj prodaji i moraju se plaćati. Koliko vidim, nije ni kod nas puno bolje, srećom, puno lijekova ipak plaćamo samo manji dio, ali čekanja i liste prave od mogućih bolesnika teške bolesnike. No nećemo više o tome, jer ako putujemo, nadamo se da nam doktori neće trebati.
Amerikanci su jako srdačni i ljubazni. U mjesec dana nismo imali ni najmanju neugodnost niti je itko odbio pomoći ako smo pitali nešto. Dapače. Oni svi uvijek ističu i ponose se što su Amerikanci bez obzira na porijeklo, boju kože ili kojem se bogu mole. To mi je jedna od najljepših stvari tamo. Nas su negdje znali pitati gdje živimo misleći da smo u Americi, kada kažemo u Hrvatskoj, to im je Amazing, sve im je amazing 😊
Ali nigdje nemate osjećaj da ste stranac, da je ikoga briga tko ste, zašto ste tu. Baš lijepo.
Oni imaju dobru unutarnju politiku, ali vanjska im je grozna. Kao da gledate show i doista ne bih o tome.
Međutim kada vidite kako se lijepo ophode prema invalidima ili starijima, vidite da je to tako jer tako je ispravno i mora biti. Za umirovljenike je najčešće besplatan prijevoz ( bio je u državama u kojima smo bili), za invalide pretpostavljam. Vozač izađe, spusti rampu, pomogne, nema veze koliko vremena oduzima sve to. Ljudi bez riječi izađu da osoba ima mjesta ući ili izaći. Sve funkcionira kao satić.
Nigdje nema guranja, poštuje se osobni prostor, red kod bilo kojeg ulaska, izlaska, svuda. Čak i kod slikanja, svi stoje i ne bune se, već čekaju da se sikate i da onda oni dođu na red.
Znate kako kažu i često se pokaže točno da Amerikanci ne znaju baš puno. Pa to ne čudi, iako oni imaju i jako dobre škole i neke najbolje fakultete na svijetu. Ljudi tamo ne moraju puno znati ako se ne žele dalje školovati. Sve im je tako jednostavno posloženo, tako praktično, da to mora malo zatupiti ljude. Na Manhettnu za pola minute vidite logiku ulica i snalaženje po tako velikom gradu je sasvim jednostavno! Drugi su na isti način posloženi.
Nismo vidjeli puno beskućnika nigdje osim u San Franciscu. Tamo smo morali prolaziti tim dijelom grada. Ne da ih nema u drugim gradovima, oni su ih smjestili u određene kvartove gdje dobiju i pomoć, imaju neke centre i sl. To je strašno i tužno za vidjeti, no kako mi na to ipak nismo naviki, nama je to bilo malo zastrašujuće. Nismo doživjeli nikakvu neugodnost, nisu čak ni prosili, samo su tu na ulici. Većinom, ma mislim svi, drogirani i neuredni. Policija je uvijek tu negdje, dežura.
U biti to su ljudi koji su ili izabrali takav način života ili ih je ovisnost tamo dovela.Jer iako je njihova ekonomija i kapitalizam u onoj gruboj varijanti, svi koji rade jedan posao, mogu živjeti da ne budu na ulici. Nije to lako, ne ostaje ništa od plaće, no ako se ne troši na luksuz, alkohol, cigarete i drogu, može se preživjeti. Kao i svuda. Ako se radi na boljim radnim mjestima, kvaliteta života raste. Ako znate nešto što drugi ne znaju, onda možete jako dobro živjeti. Nitko vas ne pita ništa, samo radite i zarađujte. Dok god plaćate porez, možete biti sretan čovjek.
Porez je najveći u Kaliforniji 10°%, državi New York 9% dok u drugim državama je i manji. Na Floridi 6%, a na zemlji Indijanaca bez obzira koje pleme, 0%. Također na hranu i dječje potrepštine.
Oni doista žive parolu :“ Živi i pusti druge da žive!“, sada ćete reći koliko ubistava ima, da ima, no kada pomislite koliko oružja imaju, još je i dobro.
To je također zato jer je i to uređeno na neki način. Oružje možete kupiti u dućanima gdje ima doista svega. Možete nositi ulicom pušku, ali ne i pištolj jer se on ne vidi. Skriveno oružje je zabranjeno. Morate imati dozvolu, nije ju teško dobiti, ali u zakonu oni imaju par strogih odredbi.
Na pr., za bilo koji malo veći prekršaj, na pr. krađu ili kada obiđete školski autobus dok stoji ( kada školski autobus stane, svi moraju stati, s obje strane ulice i nitko ne mrda. Ako prođete, dobijete strogu kaznu kao da ste ubili čovjeka), upišu vam to u dosje. Ako imate bilo što upisano, vi ćete jako teško ili nikako naći posao, dobiti kredit i sl. Zato Amerikanci jako poštuju zakone, na STOP se mora stati, doista stati, svi stanu iako nigdje nikoga nema, maksimalna brzina se poštuje ( u pustinji dronovi nadgledaju saobraćaj), živi se po zadanim pravilima.
Zakon je jednak za sve, ok, možda ne za onaj 1% koji može sebi priuštiti najbolje odvjetnike koji nalaze dlaku u jajetu, no i oni se moraju potruditi.
Primjer je i Trump, jer samo za predsjednika države ne piše da ne smije biti kažnjavan ili osuđivan. Nije to kao kod nas da se puuuuno ljudi ne bi moglo onda baviti politikom, već tamo negdje prije par stotina godina nije nikome palo na pamet da će netko osuđivan imati šansu ili obraza baviti se politikom ili postati predsjednik.
Svi ostali koji žele normalno i lijepo živjeti mogu, onaj mali postotak koji misli ili ne misli, pravi probleme i snosi posljedice. Nema tamo izvući se samo tako. Njihovo sudstvo je jedno od najboljih na svijetu.
Mojih par savjeta za putovanje Amerikom glasi:
Putujte avionima i koristite javni prijevoz u velikim gradovima osim u Los Angelosu ( opet ovisno gdje i zašto idete). Ako iznajmite automobil, morate voziti sporo ( po našim mjerilima brzine), ako idete na dalje relacije to je jako dugo i dosadno. Mi osobno smo bili sretni što nam se izjalovila Route 66, jer smo vidjeli dio puta i shvatili da bi moj muž vjerojatno završio u zatvoru, ako do tada ne bi umrli od dosade. Naravno, to je individualno. Preživjeli bi mi to i možda bi nam nakon nekog vremena bila zanimljiva avantura, ali ako vam se vozi duga ruta mislim da je puno zanimljivije kod nas krenuti pa naprimjer voziti do Lisabona. Priroda, gradovi, ljepota. Route 66 je simbol spajanja istočne i zapadne obale USA i ima zanimljivih mjesta, no ne toliko koliko mi volimo. Većinom duge ravne štreke i puno pustinje.
Raspitajte se za javni prijevoz i UBER i sl., jer razlike u cijenama su nekada velike, pa da si odaberete ono što vam odgovara.
Kupite karticu za internet, posebno ako ostajete duže. Ako si instalirate aplikaciju, sada imate puno ponuda za internet i tako, pa ste mirni u svim zemljama svijeta.
Neke druge detalje ću vjerojatno spomenuti u blogovima o gradovima.
